Čuvari Zajednice

Iako nerijetko izgleda zbunjen, dobri Bošnjak uvijek je znao prepoznati dobru ideju, stratešku odluku i odgovajući pravac djelovanja. Takav slučaj je bio i kada je 1968. godine Vrhovni Sabor Islamske zajednice donio odluku da se pokrene organizirano prikupljanje zekata i sadekatu-l-fitra, osnivanjem Fonda Gazi Husrevbegove medrese. Bilo je tada onih koji su htjeli zadržati postojeće stanje i hvalili dostignuća ranijih generacija.

Jedno od tih dostignuća je bilo da su imami umjesto plate, u određenim područjima BiH i bivše Jugoslavije, uzimali zekat i sadekatu-l-fitr za svoje potrebe. Mnogi su se i tada, kao i danas, zaklanjali za siromašne i njih koristili kao izgovor zašto oni neće da daju zekat i sadekatu-l-fitr u fond Gazi Husrevbegove medrese, kasnije fond Bejtu-l-mal Islamske zajednice u BiH. Broj dušebrižnika, koji uglavnom samo kritikuju i vrlo malo rade da bi stanje unaprijedili i stvarno olakšali život siromašnim i ugroženim, s godinama je rastao, pa bi oni danas mogli osnovati jako udruženje ili možda čak i stranku. Međutim, nećemo mnogo o dušebrižnicima, jer ovaj tekst nije posvećen njima, već čuvarima Zajednice, ljudima (čitaj i ženama svakako) koji su znali prepoznati važnost očuvanja i jačanja svoje Islamske zajednice. Pored svakako onih koji su radeći u Islamskoj zajednici u BiH, u prvom redu kao imami, mualime, profesori, postali neodvojivo tkivo Zajednice tu su i stotine hiljada čuvara koji su bdjeli i čuvali Zajednicu. Mnogi od njih i nisu baš primjetni u džematu, o njima se puno ne priča, niti im se dodjeljuju posebne zahvalnice, ali oni su tu i sama Zajednica treba zahvaliti Allahu što su oni dio nje. Oni su destljećima svojim prilozima, članarinom, vakufima, radom izgrađivali i jačali Zajednicu.

Čuvari Zajednice su bili tu kada je trebalo podržati fond Gazi Husrev-begove mederese, u koji su oni davali svoj zekat i sadekatu-l-fitr i tako očuvali Gazinu medresu i stvorili pretpostavke za otvaranje i razvoj Islamskog teološkog fakulteta (sada Fakulteta Islamskih nauka) u Sarajevu. Ove dvije institucije su bile fundament za reaktiviranje ostalih medresa i osnivanje novih, kao i osnivanje novih fakulteta u okviru Islamske zajednice u BiH. Nisu se čuvari Zajednice obazirali na tadašnju halabuku dušebrižnika da pare od zekata i sadekatu-l-fitra idu za gorivo ”reisovog Merdže” jer to nije bila istina i oni su znali to. Iako je koji dinar i otišao za gorivo čuvari Zajednice su znali i znaju da neće oni polagati račun na Sudnjem danu kako su raspoređena i utrošena sredstva od njihovog zekata i sadekatu-l-fitra, već oni kojima su oni povjerili ta sredstva.

Čuvari Zajednice su svjesni da bez sistema i odgovornosti nema jake Zajednice, a upravo su sistem prikupljanja i raspodjele zekata i sadekatu-l-fitra, utemeljen na šerijatskim propisima i odgovornost davaoca, prikupljača i onoga ko raspoređuje prikupljena sredstva ključni za uspjeh. Svako ima svoj dio odgovornosti, davaoc da obračuna i da zekat na odgovarajuće mjesto, definirano šerijatskim propisima, prikupljač da odgovorno prikupi i preda sredstva na odgovarajuće mjesto i raspodjelitelj da ga na propisan i odgovarajući način raspodjeli.

Da li se ikada tadašnji i sadašnji dušebriznici upitaju, da se 1969. godine nije krenulo u organizirano prikupljanje zekata i sadekatu-l-fitra, da li bi danas uopće imali Islamsku zajednicu. Da je tada zatvorena Gazina medresa, a bila je pred zatvaranjem, da li bi u narednim desetljećima Islamska zajednica imala uopće kadra da vodi i servisira potrebe Zajednice. Možda bi u Bosni i Hercegovini i bivšoj Jugoslaviji opskrbili po nekog siromaha više, ali bi sigurno ostali bez Islamske zajednice i ušli u neizvjesnost opstojnosti islama na ovim prostorima. Ne sumnjamo da neki od dušebrižnika su i priželjkivali taj scenario, a neki bi i danas voljeli da se to desilo, jer bi tada oni dobili prostor da pokažu svoja umijeća vođenja zajednice, koju bi oni osnovali po svojoj mjeri. Doduše tada je dobar dio ondašnjih i sadašnjih dušebrižnika više svraćao u mejhanu nego u džamiju, ali su oni uvijek znali da bi oni mogli to bolje voditi i organizirati od onih koji su čuvali, gradili i vodili Zajednicu. Nisu te ideje daleko od ideja, čiju realizaciju vidimo širom Iraka, Sirije i drugih dijelova Bliskog Istoka, gdje neki drugi dušebrižnici prave zajednice po svojoj mjeri. Možda je njima zanimljivo igrati se halifa, velike uleme i vladara, ali stanovnicima područja gdje oni vrše svoje eksperimente sigurno nije. Njihovi eksperimenti donose jad, tugu, nesreću i neopisive nevolje za ljude koji bi trebali da budu dio njihovih zajednica, naravno, pod uslovom da prežive te eksperimente.

Svakako, među dušebriznicima ima priličan broj ljudi koji su dobronamjerni i žele dobro za narod i Zajednicu, ali nisu baš sigurni koji je to najbolji put da se to i ostvari. Na drugoj strani, čuvari Zajednice, znaju svoj put i svjesni su da bez Islamske zajednice ne bi bili to što jesu i da im je potrebna jaka zajednica koja je sposobna da se nosi sa izazovima vremena u kojem djeluje. Zajednica je to i pokazala u najtežim danima, danima agresije i otpora, pa sve do danas, a najzaslužniji za njenu ulogu u očuvanju islama na ovim prostorima su upravo njeni čuvari. Ibrahim, Fatima, Muhamed, Mejra, Hasan, Najla, Meho, Munira, Smajo, Aiša, Suljo i drugi čuvari zajednice svoj zekat i sadekatu-l-fitr davali su i daju kako bi očistili svoju imovinu i zaštitili sebe i svoju porodicu, a u isto vrijeme davali su i daju doprinos očuvanju i razvoju Islamske zajednice. Svjesni činjenice da zekat nije obična sadaka ili donacija i da on ima precizno šerijatom propisane uvjete, njihov odnos prema zekatu, kao stubu njihove vjere, je odgovoran i s punom pažnjom i uvažavanjem. Istina, dobar dio čuvara Zajednice koji nisu obavezni dati zekat, daju dio svog imetka na ime zekata, jer imaju veliku želju da ispune i taj islamski šart.

Čuvari Zajednice nisu čekali ramazan kako bi pomogli svoje najbliže i komšije koji su u teškoj materijalnoj situaciji, već su to radili tokom cijele godine, svjesni činjenice da je i to njihova obaveza i da mimo zekata i sadekatu-l-fitra, postoje i drugi vidovi materijalnih davanja putem kojih musliman treba stjecati dodatne sevabe. Oni su svjesni da je Islamska zajednica zadnja linija odbrane njihove vjere, naroda, pa i države i da je fond Bejtu-l-mal bedem koji ako padne, pada i Zajednica. Svjesni su i da Zajednica ima obavezu brige prema siromašnim i ugroženim, ali da je njena obaveza i mogućnosti mnogo manja od uloge države, države koja samo od jedne vrste poreza (PDV, carine, akcize) prikupi 520 puta više novca, nego što Zajednica prikupi od zekata i sadekatu-l-fitra u Bosni i Hercegovini i dijaspori ukupno (6.241.000.000 KM PDV, carine, akcize > 12.000.000 KM zekata i sadekatu-l-fitra). Uvažavajući želje i očekivanja svojih čuvara, Zajednica mora konstantno raditi na unapređenju svog rada, obezbjeđujući odgovarajući okvir za očuvanje islama na ovim prostorima i prenošenje ljubavi prema svojoj vjeri i izvršavanju njenih propisa na nove generacije.

Elnur Salihović

(Preporod, 01. juli 2015. godine)