Nemislivo, nezamislivo i nemišljeno: Husein Đozo i mi
Jezik je oduvijek bio mjesto skrivanja i raskrivanja čovjekovih analitičkih i sintetičkih moći. On pokazuje kako i kada je nešto mišljeno, ali i slučaj kada je nešto ostalo nemišljeno. Štaviše, on pokazuje i šta je o nečemu mišljeno. Ipak, postoji ono što je nemislivo, ono o čemu jezik može ‘govoriti’ samo putem šutnje. To nemislivo svakako je Najviša Zbilja u svojoj ontološkoj neotkrivenosti, koju mišljenje ne dotiče niti ju jezik izriče.
Pored nemislivog koje izmiče svakom pokušaju, postoji i nemišljeno, koje ostaje nedodirnuto, jer samo mišljenje prema njemu nikada nije niti usmjereno. Da nešto takvo postoji unutar naše tradicije upozorio je još Mohammed Arkoun svojim djelom The Unthought in Contemporary Islamic Thought (Nemišljeno u savremenom islamskom mišljenju).
Nažalost, postoji mnogo toga što je još uvijek nemišljeno unutar muslimanskog mišljenja, ali žalosnije od toga jeste činjenica da Mohammed Arkoun, niti neki drugi muslimanski mislioci koji se kritički referiraju na stanje muslimanskog duha i intelekta, nisu imali “sreću” da njihove ideje naiđu na širi prijem unutar vjerskih i intelektualnih krugova. Međutim, odbijanje kritike i nespremnost da se suočimo sa krizom, ni onda, a ni sada, niti uklanja krizu niti nas amnestira od odgovornosti. S tim da odgovornost nije jednako primjenjiva na sve sudionike.
Ali treći pojam u ovom “slučajno odabranom” nizu – nezamislivo – sugerira mogućnost postojanja takvog ishoda ili povezivanja imena, aktera i njihovih uloga, kakvi se niti u jednom modusu akrobatike našeg uma i uprkos svoj moći naše imaginacije ne bi mogli niti nazrijeti. Ipak, događa se i to što je nezamislivo. I baš to za što smo mislili da je nezamislivo, dogodilo se na proteklog sjednici državnog Parlamenta naše zemlje kada su, zajedno sa drugima, članovi Stranke demokratske akcije glasali ZA “smještanje” uvaženog Huseina Đoze u isti ideološki koš sa Dražom Mihajlovićem.
Ali to nezamislivo zadobiva svoju puninu kada vidimo ko je sve podržao takvu rezoluciju.
Premda se nekome na prvi pogled to može činiti paradoksalno i nespojivo, ipak svaki prosječan poznavalac društveno-političkih ‘kretanja’ u našoj državi, dobro zna da mi na dnevnoj bazi spajamo nespojivo i preživljavamo svu tegobnost izostanka/manjka logike.
Međutim, moram priznati da je ovaj slučaj nadmašio sva naša očekivanja i prethodno pokazanu spremnost da se nosimo sa nelogičnostima.
Ali, šalu na stranu. Ovo može imati ozbiljne posljedice glede naših institucija, a naročito u kontekstu naše interpretacije islama koja se u značajnoj mjeri temelji na stavovima i mišljenju uvaženog Huseina Đoze. Kakva uloga i povijesni značaj u tom smislu pripadaju Huseinu Đozi, najbolje govore radovi i djela akademika Enesa Karića koji se tim pitanjima najdosljednije bavio unutar naše akademske zajednice.
Ali ne samo da nije čitano to, nego se čini da nisu čitani ni materijali za koje se trebalo glasati. I tako se sasvim neočekivano pojavilo ono što je već dugo vremena njegovano – kultura nečitanja. Ta “kultura” ima svoje duboke korijene i genezu, čije bi raskrivanje zahtijevalo više prostora i čija bi dekonstrukcija zahtijevala uvođenje cijelog niza “slobodnih graditelja” koji su dali značajan “doprinos” u njenom konstruiranju.
Konačno, ozbiljnost navedenog Događaja pokazuje ozbiljnost krize u kojoj se nalazimo, čiju činjeničnost prvo treba posvjedočiti, a potom je pokušati kritički misliti. Do tada, odgovornost za predmetni slučaj mora biti preuzeta.
I dok se to ne dogodi, podsjećam na razgovor iz uvodne scene filma Ničija zemlja, oskarovca Danisa Tanovića, kada se probijajući kroz gustu maglu, jedan od aktera pokušava objasniti drugome, razliku između pesimiste i optimiste riječima: “Pesimista kaže: ‘Nije moglo gore’. A optimista kaže: ‘Moglo je, moglo je’.“
Dr. Rusmir Šadić – Preporod.info
