Islamski propisi o postu

Dr. Ibrahim Džananović

Islamski propisi o postu

Objava Kur'ana počela je u mjesecu ramazanu 611. godine, n.e, a završena je smrću Muhammeda, a.s., 632. g. Kur'an nije odjedanput objavljen. Njegova objava trajala je sukcesivno dvadeset dvije godine i kroz vjerovjesničku misiju Muhammmeda, a.s., utemeljeno je islamsko učenje Kur'anom i pojašnjeno riječima i postupcima Muhammeda, a.s., – sunnetom.

Svrha postepenosti objavljivanja Kur'ana i sukcesivnog nastajanja islamskih propisa, bez obzira odnosili se na vjeru ili pravo, nalazi se u činjenici što je Objava pratila događaje, potrebe društva i, osobito, stepen svijesti muslimana. Zbog toga se i razlikuju dva perioda objave Kur'ana: prethidžretski – mekkanski i, posthidžretski – medinski period. U mekkanskom periodu propisa o vjerskim obredima i propisa o regulisanju društvenih odnosa ne nalazimo mnogo. To je zbog toga što je prvo trebalo učvrstiti vjeru i moral i kroz to podići svijest vjernika do takvog stepena kako bi bila kadra prihvatiti najznačajnije odredbe iz obredoslovlja i prava. Ajeti mekkanskog perioda karakteristični su po tome što su kroz beskompromisnu borbu protiv idolopoklonstva razvijali svijest o monoteizmu i vjeri u samo jednog Boga i što su dokinuli neke izrazito paganske običaje kao što je, primjerice, kćerkoubojstvo. Svijest vjernika se postepeno razvijala i snažila potaknuta kur'anskim učenjem o neminovnosti konačnog odgovaranja za svoje postupke, tj. naučavala je muslimane da ima drugi vječni svijet – Ahiret, i da će se posigurno odgovarati za sva svoja djela počinjena na ovom svijetu.

Do detaljnije razrade islamskog učenja, normiranja društvenih odnosa i definiranja obaveza prema Allahu, dž.š., došlo je tek u medinskom periodu. Na taj način mekkanski period do 622. godine je period učvršćivanja vjere u jednoga Allaha i konačne odgovornosti za svoje postupke, a mekkanski period, od 622. do 632. je praktična realizacija i potpuno oživotvorenje učenja iz prethidžretskog perioda. Korelacija mekkanske i medinske Objave možda se može najbolje ilustrirati primjerom namaza i posta.

Namaz je, naime, karakterističan po tome što razvija vjersku svijest muslimana i padanjem na sedždu vjernik je najbliži Allahu, dž.š. Na sedždi najviše osjeća Njegovu moć i na taj način jača svoje uvjerenje da je svaki čovjek samo čovjek, i da je njegovo vremensko trajanje ograničeno. Posljedica ovakvog vjerovanja je isključivanje mogućnosti obožavanja čovjeka iz straha od njegove trenutne vlasti, položaja, snage i moći. Namaz je lahak ibadet i kao takav propisan je u Mekki.

S druge strane, post se može realizirati samo onda ako je vjernikova svijest toliko narasla da mu je dovoljna samo pomisao na Allahovu kontrolu, tj. da je potpuno svjestan i uvjeren da ga Allah u svakom trenutku vidi, iako on Njega ne vidi i da Allah zna njegove misli, a kamoli postupke. Post je dakle, test i potvrda čovjekove svijesti koja se razvijala o Bogu putem obavljanja namaza.

Allah, dž.š., propisivao je ono što je bilo primjereno trenutnom stepenu svijesti i spremnosti muslimana da to odmah prihvate i primijene u praksi.

U činjenici što je do normiranja društvenih odnosa i definitivnog utvrđivanja praktičnih obaveza prema Allahu, dž.š., – ibadeta, došlo u Medini, a ne u Mekki, može se nazrijeti opća karakteristika svakog prava čija je efikasna primjena uvjetovana postojanjem fizičke snage kao vanjskog faktora koji će biti garant njegove primjene. Muslimani u Mekki bili su samo duhovna, ali nikako fizička snaga, pa bi bilo neprikladno propisivati nešto što se ne bi htjelo prihvatiti jer nije bilo izvanjske sile koja bi bila garant te primjene.

Određene vrste ibadeta imaju i neka vanjska obilježja koja omogućavaju zainteresiranom licu, ili društvu u cjelini, da ima uvid u njihovu primjenu, pa prema tome i mogućnost primjene sankcije za njihovo nevršenje. Primjera radi, namaz sam po sebi ima i nečeg manifestacionog kao i hadž, pa je lahko utvrditi da li neko klanja ili ne, da li obavlja hadžske obrede ili ne. Međutim, kod posta je sasvim nešto drugo.

Lice koje želi sakriti od ljudi da ne posti to može vrlo lahko. Zbog toga je post specifična vrsta ibadeta koja ima za cilj da provjeri stepen svijesti vjernikove, njegovu odanost Allahu, dž.š., i njegovu vjeru u zagrobni život. Za primjenu ovog vjerskog propisa ne pomaže ljudska kontrola. Upravo zbog toga što onaj ko posti priznaje samo Allahovu kontrolu, primjena ovog ibadeta se smatra krunom svih drugih ibadeta. Budući da post predstavlja najintimniji doživljaj i najiskrenije predanje Allahu, dž.š., i da se vrši bez posrednika i bez ikakve osobite vidljive forme – s pravom se smatra najvižnijim ispitom vjerske svijesti muslimana.

Nemjerljiva je njegova vrijednost u odnosu na druge ibadete. To se vidi iz ovog kudsi-hadisa u kome Allah, dž.š., kaže: Svako će biti nagrađen prema učinjenom djelu osim za post. On je Moj i za njega samo Ja nagrađujem.

U jednom drugom hadisu Muhammed, a.s., je rekao: “Ko isposti ramazan s čvrstim uvjerenjem i dobročinstvom (onako kako ga je Allah propisao) bit će mu oprošteni prethodni grijesi.”1

U mjesecu ramazanu je i noć Lejletu-l-kadr, koja je u pogledu ibadeta u kojoj nema te noći “bolja od hiljadu mjeseci”.2

Post je jedan od osnovnih stupova vjere

Ramazanski post je naređen muslimanima desetog mjeseca ša‘bana, druge godine po Hidžri (624.).

Ova naredba je došla prije nego što se desila Bitka na Bedru. Objavljen je u Medini onda kada je svijest muslimana bila toliko narasla u mekkanskom periodu da su muslimani bili spremni zbog islama napustiti svoj grad Mekku i Hidžru učiniti u Medinu. Tek je post onda naređen kada nije ostala nikakva dilema da li će ga muslimani prihvatiti i hoće li ga dosljedno sprovesti.

Riječ sijam u Kur'anu je spomenuta na više mjesta. Najviše u suri El-Bekare, sedam puta. Ova riječ se spominje i u suri Ahzab (ajet 35), El-Ma'ide (ajet 89 i 95), En-Nisa (ajet 92), Merjem (ajet 26) i El-Mudžadele (ajet 4).

Ajet kojim je izravno naređen post glasi: O vjernici! Propisuje vam se post, kao što je propisan onima prije vas, i to određeni broj dana – da biste bili bogobojazni. A ko od vas bude bolestan ili na putu – isti broj drugih dana. Onima koji ga teško podnose – otkupnina je jednog siromaha nahraniti. A ko dobrovoljno učini i više – to je za njega bolje. A da postite bolje vam je neka znate. (El-Bekare, 183-184).

Pojašnjavajući glavne islamske principe na kojima počiva cjelokupno islamsko učenje Muhammed, a.s., rekao je: “Islam počiva na pet temelja: vjeri u samo jednog Allaha i da je Muhammed Allahov poslanik, klanjanju namaza, davanju zekata, obavljanju hadža i postu ramazana.”

Ovaj hadis je vjerodostojan, ne samo što ga je Buharija uvrstio u svoju zbirku, već i zbog toga što ga i drugi muhaddisi smatraju vjerodostojnim, kako zbog vjedostojnosti samih prenosilaca hadisa (ravija) tako i samog teksta hadisa (metn) koji je u potpunom skladu sa Kur'anom i cjelokupnim ciljevima i intencijama šerijata (meqa>sidu-š- šeri>a’).

Poricanje posta kao obligatne dužnosti i jednog od glavnih temelja vjere ima za posljedicu da poricatelj prestaje biti musliman.

Post kod drugih naroda

Iz naprijed citiranog ajeta vidi se da je post bio propisan i drugim narodima prije muslimana. Ovdje se obično misli na Jevreje i kršćane. Međutim, post su prakticirali i narodi poput starih Egipćana u vremenu njihova idolopoklonstva. Manihejci, brahmanaci također. Dakle, post je bio poznat kod svih naroda, čak i kod onih koji nisu poznavali nebesku Objavu.3

Od starih Egipćana obrede posta preuzeli su Grci, a kasnije i Rimljani. Sabejci (obožavaoci zvijezda) su poznavali post u trajanju od trideset dana. Ovaj post je bio prakticiran u mjesecu martu u počast boga Mjeseca. Postili su još devet dana u mjesecu decembru u čast boga sreće – Jupitera, a zatim sedam dana u mjesecu februaru u počast boga Sunca. Post im se sastojao u suzdržavanju od jela i pića, od izlaska do zalaska sunca, dok se post od sedam dana sastojao u suzdržavanju od vina, mesa i mesnih proizvoda.4

Manihejci su imali više vrsta posta i prakticirali su ga u različitim vremenskim periodima. Nedjelja je imala posebno značenje kod nižih, a ponedjeljak kod viših slojeva društva. Manes je svojim pristašama naredio da poste sedam dana u svakom mjesecu.5

Zakoni brahmanizma i budizma propisivali su svećenicima post u danima ravnodnevnice kao i post prvog i četrnaestog dana svakog lunarnog mjeseca. U vrijeme pomaračenja Sunca niži slojevi su se obavezno suzdržavali od jela, pića i seksualnih odnosa, dok je višim slojevima (svećenstvu i vojnim licima) pored gore navednog bilo zabranjeno jesti jela koja su se našla u kući za vrijeme pomračenja Sunca i tu su hranu morali podijeliti, a posuđe u kojima je bila ta hrana razbiti.

Pristalice brahmanizma i danas poste jedanaesti i dvanaesti dan svakog indijskog mjeseca.

Pripadnici budizma poste od izlaska do zalaska sunca po četiri dana svakog lunarnog mjeseca. Kada poste prvi, deveti, petnaesti i dvadeseti dan u mjesecu, zabranjen im je rad, čak i spremanje večere. Zbog toga oni koji poste te dane pripremaju jela prije izlaska Sunca.

Što se tiče Jevreja pouzdano je dokazano da je Musa, a.s., (Mojsije) postio četrdeset dana, a to upućuje da je post bio poznat i ubrajan u ibadete. Jevreji poste jednu sedmicu u toku ovih četrdeset dana kao sjećanje na pad Jerusalema i njegovo osvajanje.

U Levitskom zakoniku stoji: “Jahve reče Mojsiju: Ovaj zakon neka za vas trajno vrijedi. U sedmom mjesecu, deseti dan toga mjeseca, postite i ne vršite nikakva posla, ni domorodac ni stranac koji među vama boravi. Jer, toga dana, nad vama se ima izvršiti obred pomirenja da se očistite od svih svojih grijeha, te da pred Jahveom budete čisti. Neka je to za vas subotnji počinak, kad postite. Trajan je to zakon.”6

U istom zakoniku stoji i ovo: “Reče Jahve Mojsiju: Povrh toga, deseti dan toga sedmog mjeseca pada Dan pomirenja. Neka vam to bude prigoda za sveti zbor. Postite i prinesite u čast Jahvi paljenu žrtvu. Toga dana nemojte raditi nikakva posla. To je, naime, Dan pomirenja kada će se za vas obaviti obred pomirenja pred Jahvom, bogom vašim. Jest, ko god ne bude postio toga dana, neka se odstrani iz svoga naroda. Ko bi god radio kakav posao na taj dan, toga ću ja istrijebiti iz njegova naroda. Nikakva posla nemojte raditi. To je trajan zakon za vaše naraštaje gdje god vi boravili. Neka vam je to subotnji počinak. Postite! Navečer desetog dana u mjesecu – od večeri do večeri, prestanite raditi.

A desetoga dana toga sedmog mjeseca imate sveti saziv. Postite i nemojte raditi nikakva posla.”7

U Nehemijinoj Knjizi u prvom redu devetog poglavlja stoji da su Jevreji postili dvadeset četvrti dan sedmog Hebrejskog mjeseca: “Dvadeset četvrtoga dana toga mjeseca skupiše se Izraelci na post u pokorničkim vrećama i posuti prašinom.”

Iz Knjige Zaharije može se razumjeti da su Jevreji poslije dolaska u Babilon postili i mnoge druge dane kao sjećanje na bolne događaje u njihovoj povijesti. Ove periodične postove nazivali su imenom mjeseca u kojima se taj događaj desio.

Osim ovih postojali su i drugi preporučljivi postovi koji su padali u periodičnim vremenskim razmacima i koji su prakticirani u spomen na pogibiju svojih poslanika i velikih ljudi, ili kao uspomena na druge događaje u njihovoj povijesti.

Treba reći da se u starom zavjetu ništa ne govori o zavjetnom postu, ali nas Kur'an podučava da su Jevreji imali i ovu vrstu posta. Tako, npr., u suri Merjem, u 26. ajetu, kaže se: Jedi i pij i budi veselo! Ako vidiš ikoga od ljudi, reci: “Ja sam se zavjetovala Milostivom da ću postiti, pa danas ni s kim neću govoriti.” Ovo su riječi Džibrila upućene Merjemi, majci Isaa, a.s., da se njima obrati svakom onome ko je bude vrijeđao i raspitivao se o prirodi njene trudnoće i rođenja djeteta.

Interesantno je da se skoro u svim klasičnim fikskim djelima spominje post koji se sastojao, između ostalog, i u tome da se ni s kim ne govori. Ova vrsta posta nije priznata u islamu, mada je posve sigurno da je bila prakticirana u religiji Jevreja. To pričinjava izuzetno opterećenje i patnju za čovjeka i njime se ne postiže pravi cilj, svrha i smisao islamskog posta pa je zato kod muslimana potpuno nepoznat.

Što se tiče kršćana u njihovim priznatim evanđeljima nema teksta kojim se eksplicitno naređuje post, već se samo spominje, hvali i smatra pobožnošću. Tako, naprimjer, ima citat: “Kad postite ne budite mrki poput licemjera koji izobliče lice da ih zapaze kako poste. Zaista, kažem vam, već su primili svoju plaću.”

Kod kršćana je najstariji i najpoznatiji Veliki post koji pada prije Uskrsa. Veliki post su postili Musa, a.s., Isa, a.s., i apostoli. Crkva je kasnije odredila i druge vrste postova koji se međusobno razlikuju, ovisno o vrsti kršćanskog učenja. Poznato je da se post, primjerice, sastoji od samo neke vrste hrane kao što su: meso, riba, jaja, mlijeko, itd.

Vrste islamskog posta

Najvažniji islamski post je post mjeseca ramazana. Ovaj post je fardi ‘ajn -mu'ajjen, stroga obaveza za svakog punoljetnog, pametnog i zdravog muslimana i muslimanku i ko ga ne bi prihvatio i vjerovao kao strogu vjersku dužnost ne smatra se pripadnikom islama.

Post ramazana počinje istekom mjeseca ša‘bana i pojavom mjeseca mlađaka koji je pouzdan znak da je nastupio ramazan. Postiti se, dakle, može samo dvadeset i devet ili trideset dana. Mjesec po lunearnom kalendaru ne može imati dvadeset i osam, niti trideset i jedan dan. U nekim zemljama se i danas prakticira utvrđivanje posta kao i njegov završetak, odnosno početak Bajrama, posmatranjem mlađaka golim okom. Na ovaj način, kako kažu, striktno se primjenjuje kur'anski tekst koji glasi: Pa ko vidi mlađak mjeseca ramazana neka ga posti. Imajući u vidu razne vremenske nepogode kao što su u našim krajevima magle, ili pustinjskim oblastima prašina, ljudsko oko nije uvijek moglo biti pouzdano sredstvo za utvrđivanje pojave mlađaka. Zbog toga se u fikhskim djelima spominje dan jevmu-š-šekk, tj. sumnjivi dan. Sumnjiv je zbog toga što kada se navrši dvadeset i deveti dan ša‘bana nije sigurno ima li i trideseti dan ili će biti prvi dan mjeseca ramazana. Ova dilema je danas otklonjena jer se sasvim sigurno proračunima i suvremenim pomagalima koja stoje na raspolaganju može izraditi kalendar i putem astronomskih proračuna osloboditi ljude sumnji u tačan dan početka posta. Fikhska djela su puna različitih komentara i divergentnih stavova islamske uleme o ovom pitanju. Mi se, s obzirom na okolnost da se kod nas već dugi niz godina primjenjuje astronomski način proračunavanja početka i završetka ramazana, nećemo na ovo osvrtati već samo proporučiti da se muslimani pridržavaju ponuđenog oficijelnog kalendara od strane Islamske zajednice.

Prema hanefijskoj pravnoj školi ukupno ima osam vrsta posta.8 Neke vrste posta su stroga obaveza, neke su samo preporučene, dok ima i postova koji su pokuđeni pa čak i zabranjeni.

Ramazanski post je najveća vjerska obaveza (fard), pa ako se propusti na vrijeme ispostiti, obavezno ga je naknadno napostiti. Ovo napaštanje propuštenih dana ramazana također je propisano Kur'anom. U mjesecu ramazanu objavljen je Kur'an, koji je putokaz ljudima i jasan dokaz Pravog puta i razlikovanja dobra od zla. Ko od vas u tom mjesecu bude kod kuće, neka ga posti, a ko se razboli ili se na putu zadesi, neka isti broj dana naposti. Allah želi da vam olakša, a ne da vam oteža – da određeni broj dana ispunite, da Allaha veličate što vas je uputio i da zahvalni budete. (El-Bekare, 185)

Ako se neko namjerno i bez opravdanog razloga omrsi u toku dana posta uz ramazan, to znači da se poigrao sa svojim postom, pa se iskupljenje za takav postupak sastoji u tome da mora postiti dva mjeseca, iz dana u dan, i još naposti taj omršeni dan. Ovaj post i iskupljenje za počinjeni prekršaj zove se kefaret.

Post može biti i zavjetni (nezr). Sastoji se u tome što se neko može zavjetovati da će postiti određen broj dana ako mu se nešto dogodi ili ispuni neka želja. Čim se steknu uvjeti, tj. ispuni želja zbog koje je zavjet učinjen, odmah je dužan otpočeti post. Ako je, međutim, zavjet učinjen uz ramazan i želja ispunjena, postit će se iza mjeseca ramazana, jer se tokom ramazanskog posta nikakav drugi post ne može prakticirati.

Post može biti sunnet, kao, npr., post ašure; mendub ili mustehab – pohvaljeni post, tj. postiti tzv. bijele dane svakog mjeseca. To su 13., 14., 15. dan u lunarnom kalendaru, a bijeli su zbog toga što tada mjesec najjače sija i najduže osvjetljava noći.

U nekim slučajevima nije proporučljivo postiti (mekruh), kao, npr., postiti prvi dan ramazanskog i dane Kurban-bajrama.

Kada je lijepo postiti

Svaki post koji je dopušten naziva se nafila-post. On je rezultat visoke svijesti vjernika koja ga tjera da se postom i mimo namaza približi Allahu, dž.š. Za takvo svoje djelo postač ima Allahovu nagradu, ali ako ne posti nema kazne. Tih dobrovoljnih postova ima više kao što su:

– Post Davuda, a.s. Zove se Davudov zbog toga što je ovaj Allahov Poslanik jedan dan postio, a jedan mrsio i tako kroz cijelu godinu, osim uz ramazan koji se mora postiti iz dana u dan. Ovo je najvredniji post.

– Post tri dana u mjesecu. Najbolje je da to budu 13., 14. i 15. dan lunarnog kalendara. Ovu vrstu posta je prakticirao Muhammed, a.s.

– Post šest dana mjeseca ševvala, makar to ne bilo uzastopno, već dane koje sam odabere.

– Post na dan Arefata, tj. 9. dan mjeseca zul-hidždžeta. Ovo se odnosi na one koji su kod svojih kuća, a ne na hadžije. Njima je sunnet da mrse, a ne da poste. Hadžije mogu da poste prvih osam dana zul-hidždžeta, dakle, prije Arefata, ali nikako na Arefatu.9

– Post deveti i deseti dan mjeseca ašure.

– Post po tri dana u mjesecima ešhur-el-hurum, a najbolje je da to budu: četvrtak, petak i subota.

Kod dobrovoljnog posta (nafile) važno je znati da se u toku dana postač može omrsiti, ali taj dan mora napostiti. Ono što je bilo dobrovoljno na početku kada je odlučio da posti, sada je postala obaveza (vadžib) nadoknaditi.

Udate žene bez dozvole svoga muža ne treba da poste nafilu jer na taj način, moguće je, žele izbjeći svoju bračnu obavezu prema mužu.10

Uvjeti za ispravnost posta

Da bi post bio ispravan i kod Allaha primljen potrebno je da postač ispunjava određene uvjete. Prvi uvjet je da bude musliman. Pod ovim se misli da ibadet koji je produkt kelime-i šehadeta može biti primljen samo od muslimana. Lice koje pređe na islam, a bilo je nemusliman, nije obavezno propuštene dane, odnosno mjesece ramazana napostiti. Ako pređe na islam u toku ramazana propuštene dane toga ramazana neće napostiti kao ni taj dan u kome je prešao na islam. Razlog tome je što na početku toga dana kao nemusliman nije bio obveznik da zaposti. Lijepo je, međutim, da se do kraja toga dana iz poštovanja prema postu sustegne od jela i pića.

Drugi i treći uvjet za postača je da bude punoljetan i pametan.

Pod punoljetstvom misli se na sposobnost dječaka da postane otac, a djevojčice da postane majka, tj. pojavom polucije kod dječaka i menzesa kod djevojčice. Fizička punoljetnost dolazi prije poslovne sposobnosti pa se u šerijatskom pravu pod punoljetnošću (bulug) ne misli i na poslovnu sposobnost (sinnu-r-rušd). Dakle, obaveza ibadeta prethodi poslovnoj sposobnosti.

Dječak i djevojčica koji su u fazi pred fizičku punoljetnost, iznad sedme godine, mogu postiti ali nisu obveznici. Kada dječak ili djevojčica u toku ramazana postanu obavezni postu postit će preostale dane ramazana, ali neće napaštati prethodne dane jer ih nisu bili obavezni postiti.

Ako bi nekome u toku posta pozlilo i izgubio svijest, taj dan neće napaštati i smatrat će se kao da ga je postio jer je na početku dana, odnosno zapaštanja, imao nijet da će postiti. Ako bi se, međutim, to besvjesno stanje produžilo i na druge dane, onda će biti obavezan da te druge dane naposti jer za njih nije bilo nijeta.

Lice koje se duševno razboli prije ramazana i u takvom stanju ostane tokom cijelog mjeseca propušteni ramazan neće napaštati, a ako ozdravi u toku ramazana dužan je nadoknaditi samo ono što mu je prošlo. Ovdje se pravi razlika između umobolnika i lica koja izgube svijest. Gubljenje svijesti u trajanju cijelog mjeseca ramazana ima za posljedicu da treba napostiti cijeli ramazan, ali umobolnost ako traje cijeli mjesec oslobađa obaveze ramazanskog posta.11

Propis o postu umobolnika temelji se na hadisu Muhammeda, a.s.: “Za tri osobe se ne pišu grijesi: dječaku dok ne postane punoljetan, umobolnoj osobi dok ne ozdravi i zaspaloj osobi dok se ne probudi.”

Pijanci imaju tretman osobe koja je izgubila svijest.12

Prema hanefijskom mezhebu za ispravnost posta je uvjet da postač učini nijet kada želi zapostiti. Ovaj nijet se čini prije svega srcem i postupkom pa je ustajanje na ručak jedna vrsta nijeta. Hanefijska pravna škola drži da je najbolje učiniti nijet za post prije sabaha. Ako bi neko iz određenog razloga odlučio da mrsi, i prije podne ne bi jeo, pa poslije podne ipak odluči da posti, taj dan mu se neće smatrati postom i on je obavezan poslije ramazana taj dan napostiti.

Napaštanje ramazanskog posta

Prema naprijed citiranom kur'anskom ajetu postiti nisu dužni bolesnici, oni koji su na putu i oni koji teško podnose post.

Bolesnik koji se boji za svoje zdravlje može mrsiti uz ramazan, ali će te dane kada ozdravi napostiti. Bolesnikom se ne smatra lice koga je npr. zabolio prst i slično, već je bolesnik ono lice kod koga post može prouzrokovati neželjene posljedice ili otežati liječenje.

I dijabetičari – bolesnici od šećerne bolesti spadaju u kategoriju onih koji su bolesni, ali mogu spadati i u kategoriju lica koja teško podnose post. Razlika u načinu uzimanja lijeka je u tome što svako oralno uzimanje lijekova, tablete, npr., ima za posljedicu da je post pokvaren, dok primanje inzulina putem injekcije ne kvari post. Sam bolesnik ne može procjenjivati vlastito zdravstveno stanje, već se mora obratiti ljekaru, muslimanu koji zna kolika je vrijednost posta pa ga i sam prakticira. Preporuku takvog ljekara svaki bolesnik mora bezuvjetno prihvatiti. Određen broj bolesnika od šećerne bolesti može se kontrolirati i u kraćim danima bez poteškoća postiti. Ako je, međutim, stanje tako pa mora u danu, pogotovu ako je duži ljetni dan češće uzimati hranu i vodu, onda je oslobođen posta, a ostaje dužan fid-ji o kojoj ćemo reći nešto kasnije.

U kategoriju lica koja su bolesna i ne smiju postiti spadaju žene koje su u menzesu i nifasu. Za sve vrijeme trajanja menzesa žena ne smije postiti, ali će propuštene dane kasnije, poslije ramazana napostiti. Razlika između posta i namaza kod žene u menzesu je u tome što žena u menzesu ne smije klanjati, ali propuštene namaze neće ni naklanjavati dok će propuštene dane posta napostiti. Ukoliko žena zaposti i preposti skoro cijeli dan i menzes dobije makar i tren prije iftara taj dan će morati napostiti.

Pod pojmom musafir – putnik podrazumijeva se svako lice koje putuje iz svog mjesta više od 80 kilometara i kome je dopušteno da četverorekatne namaze skraćuje na dva rekata. Skraćivanje namaza putnika je obaveza (vadžib) dok je post bolji od mršenja.

Ajet koji govori o postu objavljen je u vrijeme kad se putovalo pješice ili na konju i po svim meteorološkim uvjetima. Ova daljina je za ono vrijeme bila velika, a putovanja skopčana sa različitim rizicima. Današnja putovanja su mnogo lakša, pa je naravno neprimjereno i pomisliti da putovanje autom, npr. od Sarajeva do Zenice, oslobađa čovjeka posta.

U kategoriju ljudi koji teško podnose post spadaju trudnice i one koje doje djecu, kao i sva lica čiji posao je fizički naporan i težak pa postača može dovesti u situaciju da ugrozi svoje zdravlje i svoj život, ali i život drugih ljudi. Islamska ulema je u fikskim djelima imenovala određena zanimanja kao izuzetno teška i naporna poput rudarskih zanimanja, radnika u željezarama i slično.13 Također, u ovu vrstu težih zanimanja mogu se ubrojati i vozači koji voze na dalekim relacijama jer mogu ugroziti sebe ali i druge učesnike u saobraćaju.

Svi naprijed spomenuti, kako bolesnici, putnici, tako i oni koji ga teško podnose, oslobođeni su ramazanskog posta, ali nisu oslobođeni da ga nadoknade. Imaju olakšicu što napaštanje propuštenih dana ramazanskog posta ne mora biti redoslijedom, dakle, iz dana u dan, već može biti s prekidima. U svakom slučaju valja požuriti i što prije propušteno nadoknaditi.

Šta je fid-ja

Starac i starica i teški bolesnici za koje nema nade da će ozdraviti i da će biti u boljem zdravstvenom stanju, imaju olakšicu da mogu mrsiti i da za svaki omršeni dan nahrane po jednog siromaha. Ova olakšica se odnosi samo na te osobe, ali ne i na one koji su bez razloga mrsili ramazan, pa se kasnije htjeli otkupiti putem fid-je. Ovo hranjenje siromaha je moguće i nekada se prakticiralo, ali je već duže vremena usvojen princip da se umjesto toga za svaki dan izdvoji koliko iznosi jedna sadekatu-l-fitr. Ako je, npr., ramazan imao 29 dana onda se daje 29 vitri i još jednu koju je inače dužan, a ako ramazanski post ima trideset dana onda se daje iznos koji odgovara iznosu od 30 vitri i još jedne vitre. Ako je lice siromašno i nema mogućnosti da to uradi, molit će Allaha da mu oprosti i nadati se je da će mu Allah uslišati dovu, pogotovo ako je postio dok je bio mlad.

Šta kvari post

Pravilo je da će post pokvariti svako jelo, piće, pušenje i spolni odnos muža i žene. Također, post kvari sve ono što ulazi na jedno od prirodnih šupljina ljudskoga tijela, pa uzimanje lijekova ili klistir također kvari post. Lijekovi koji se oralno uzimaju kvare post za razliku od injekcija koje ne kvare post jer u ljudski organizam prodiru nasilnim i neprirodnim putem. Injekcije bilo koje vrste neće pokvariti post što postači često i koriste za razliku od uzimanja tableta koje kvare post.

Nije dopušteno da postač sam isprovocira povraćanje, jer povraćanje punim ustima također kvari post. Ukoliko dođe do takve situacije postač će nastaviti taj dan postiti, ali će ga poslije ramazana napostiti.

Jelo i piće iz zaborava neće pokvariti post pod uvjetom da ono što se trenutno nalazi u ustima, kada se sjeti da posti ili kada ga neko na to upozori, odmah izbaci iz usta. Ako bi nakon upozorenja ili nakon što je shvatio da posti ono što mu se nađe u ustima progutao, taj dan će postiti ali će ga poslije ramazana morati napostiti. Ovaj stav islamska ulema temelji na hadisu Muhammeda, a.s., da je postača “Allah, dž.š., nahranio i napojio”.

***

Jedno od lijepih svojstava muslimana koji je trenutno ili trajno oslobođen posta jeste da javno ne mrsi. Tako, npr., žena koja ne posti iz opravdanih razloga ne treba javno jesti i piti jer na taj način daje loš primjer drugima i iskazuje nepoštovanje prema postu i onima koji poste. Isto vrijedi i za one muslimane koji teško podnose post, dakle fizičke radnike koji svoje mršenje posta trebaju kriti, naročito od onih kojima su oni uzor. Musliman mora razvijati osjećaj stida i suzdržanosti, jer Muhammed, a.s., upozorava da stid spada u dio vjere, “pa ko nema stida, nema ni vjere”.

Fusnote:

1 Ovaj hadis koji prenosi Ebu Hurejre nalazi se u svim priznatim hadiskim zbirkama.

2 Sura Al-Qadr, 3.

3 Muhammed Ali Sajs, Tefsiru ajat-al-ahqam, str. 60.

4 Uporedi: dr. Ali Abdulwahid Vafi, Es-Sawmu ve-l-edhijjetu bejne-l-islami ve-l-edjani-s-sabiqati, str. 16, i Muhammed Ed-Desuki, Sijamu fi-l-Qur'ani, str. 19-20.

5 Osnivač maniheizma je Manes iz Perzije. Manheizam je neka vrsta sinteze više religija, uključujući kršćanstvo i budizam. Vjerovali su u zvijezde i dva boga: boga dobra i boga zla.

6 Levitski zakonik, 16, 29-31.

7 Isto, br. 23, 26-32.

8 Dr. Vehbet Ez-Zuhajli, El-Fikhu-l-islami ve edilletuhu, t. II, str. 578.

9 Eš-ševqani, Nejlu-l-evtar, I, str. 245.

10 Vehbet ez-Zuhajli, str. 579.

11 Isto, str. 612-613.

12 Isto, str. 613.

13 šejh Muhammed Abduhu je smatrao da se pod teškim fizičkim radnicima imaju smatrati i osuđenici na doživotnu robiju sa prisilnim radom.

Vidi i: Sejjid Sabik, Fikhu sunne, t. I, str. 371.

Glasnik, br. 9-10, 2002.