Ubijeni prirodnom smrću

Bijeljina: Ubijeni prirodnom smrću

Prema nepotpunim, ali vjerodostojnim podacima, u Bijeljini i Janji u periodu 1992-1995 ubijeno je mnogo civila, uglavnom Bošnjaka, Albanaca, Hrvata i Roma.

Pretpostavlja se da potpuna evidencija neće nikad biti moguća jer su svjedoci raseljeni širom svijeta ili biološki nestaju.
Prema istraživanjima rahmetli Salema Čorbe i objavljenim tekstovima novinara Emira Muslija i knjigama Jusufa Trbića, nastalim na osnovu vjerodostojnih svjedočenja, navodimo imena oko 200 stotine žrtava za koje se uglavnom zna kako su nastradali ili se već godinama vode kao nestali.
Samo za dvadesetak ubijenih suđeno je njihovim ubicama, tačnije, grupi zločinaca u jednom sudskom procesu za ratni zločin i grupi zločinaca u jednom sudskom procesu za razbojništvo. Za ostale žrtve i članove njihovih porodica još uvijek nema pravde
Sjetimo se naših ubijenih sugrađana, komšija, prijatelja, članova porodica. Ne zaboravimo da su ubijeni samo zbog svog imena, vjere i etničke pripadnosti. Ne zaboravimo vrijeme zla, poniženja i ubijanja.

I neka se ne zaboravi:

Ratni zločini ne zastarjevaju.

Neka se nikada i nikome u ovoj našoj zemlji ne ponovi takvo zlo.
Zvanični spisak Kriznog štaba Bijeljina od 40 ubijenih, objavljen u lokalnim “SIM” novinama, predratnim i sadašnjim „Semberskim novinama“:

Ziberi Ajruš (1968), Maid Sinanović, Salko Nargalić Ćosa (1960), Ešef Beganović (1960), Alija Mujkić (1927), Sead Krajinović. Mustafi (1933) Komšiću pucali su u noge i ostavili da krvareći umire i gleda u mrtve sinove Adnana (1963) i Rijada (1973). Ubijeni su i Bejtula (1956), Hamijeta (1953) i Abdirami (1954) Pajaziti, Husein Dizdarević (1941), Sabit Arifović (1935), Redžep Šabanović, njegova žena Tifa i sin Admir, Husein Geljo (1933), Haso Imširović (1929), Feriz Karasuljić (1959), Bisera Bišanović (1933), njene kćerke Nermina (1954) i Mirsada (1962), unuk Damir Danović (1976), podstanarka Radmila Novaković. Ubijeni su braća Ibrahim i Almir Belkić, Ivica Vrhovac (1945), Mira Ilić, Dževad Osmanović (1978), Dževad Jašarević (1956), Elmazi Mersim (1969), Muhamed Mulabdić (1964), Majda Izić (1929), Bego Šindrić (1942), Huso Benić i jedna neidentifikovana osoba. Arkanovci su ubili i Milu Lukića, brata narodnog heroja Veljka Lukića Kurjaka, te svjedoke tog zločina Antoniju Ostojić (1926) i Zvonka Lazarevića (1972).

Na spisku Kriznog štaba nisu:

Asim Fidahić, potomak Ali-paše Fidahića (vodio se kao nestao, a pronađen 5. novembra 2003. na groblju u Šapcu), Hajrudin Salihagić Hajrov (vodi se kao nestao, ali ga je Jusuf Trbić vidio pretučenog), Hasib Kupus (nestao), Amir Arnautović Dajko, Derviš Zulčić (ubili ga vojnici u starim uniformama JNA), Nijazim Alagić (nestao, pronađen 2007 na groblju u Sremskoj Mitrovici), Redžo Delić (1940) i sinovi Sulejman (1958), jedini pronađen, Berzad (1961) i Beriz (1964), zatim Fadil Podrug, Mirsad Osmanović…. 21. aprila ‘92 iz bijeljinskog “Žitoprometa” odvedeni i ubijeni Amir Mešković, Zaim Hatić, Šefik Smajić, Mevludin Serdarević i Hakija Gutić.
Ne zna se koliko je ubijeno bijeljinskih Roma, a početkom aprila ‘92 godine u Bijeljini su ubijeni ili nestali Albanci: Halil Guci i Nezir Ćemi (nestali), Nedžbedin Ljatifi, Feredin Sejdi, braća Perparim i Vlaznim Redžbecaj, Mehas Zendeli, Shani Nezaj. Braća Amir i Ćamil Gani, rođeni u Bijeljini, ubijeni su 1. juna u Zvorniku,
Na zvaničnom spisku nisu: Bijeljinska legenda, Refik Selimović Mačak (ubijen 10. aprila), Ramo Avdić (ubijen 14. juna), Husein Ćurtić Hapaka i Ferid Zečević (u junu pretučeni i ubijeni u Batkoviću), Salko Kukić (ubijen u svom stanu 2. juna), Dževad Muslijević i njegov brat Sead, Dževad Alijević Truhlo (odveden 3. juna, tijelo pronađeno u Srbiji), u noći 21. avgusta odvedeni Nusret Brkić, Izet Kastrati, Himzo Ferhatbegović (Ferhatbegović i Kastrati pronađeni na groblju u Sremskoj Mitrovici, a Brkić se vodi kao nestao).

Janjanska knjiga mrtvih

U aprilu je iz bijeljinskog „Žitoprometa“ odvedeno pet radnika, među njima i Hakija Gutić iz Janje. Svi su ubijeni. Time je bila otvorena i janjarska knjiga mrtvih.
U maju 1992. godine policija je iz njegove kuće odvela Begu Bukvića i ubila ga. Zatim je u junu iz kafane u centru Janje odveden Fadil Sinanović. Njegovi posmrtni ostaci nađeni su 2007. godine na groblju u Sremskoj Mitrovici. U avgustu 1992. policija je iz kuće odvela Jusufa Terzića i ubila ga. Iako su ljekari, koji su pregledali leš, konstatovali da se radi o ubistvu, osnovni javni tužilac Nadežda Milošević službeno je konstatovala da „nema mjesta pokretanju krivičnog postupka“.
Ubrzo je Miko Filipović iz Ljeskovca ubio dječaka Edina Hurembegovića, sina jedinca Nedima i Slavice Hurembegović, devetnestogodišnjaka. Ubio ga je tukući ga krvnički na ulici, u centru Janje, u sred dana. Salku Ljeskovicu je te jeseni odvela policija, i niko nije znao gdje je. Sve dok nije stigla obavijest da je ubijen u logoru Rtanj-Boljevac, kod Zaječara u Srbiji. Točak zločina se počeo okretati, i ništa ga više nije moglo zaustaviti.
U svom stanu u Bijeljini zaklani su Mehmed Ćehajić, njegova žena Raša i usvojeni sin Samir Muratagić. U Janji, čitavu porodicu Ćazima Ćelahmetovića odveli su na prinudni rad, njega najduže. A onda, kad su ga pustili na kraći odmor, ubio ga je na ulici komšija, izbjeglica Tihomir Vićanović. Jednostavno je zapucao iz automata na Ćazima i Faika Kasića. Ćazima je ubio, Faika teško ranio. Slučaj je prijavljen, izašao je na lice mjesta i istražni sudija, sve zapisao i – ništa. Tihomir je još neko vrijeme mirno živio u Janji, a zatim se odselio. Kažu: u Australiju. Asim Topalović je ubijen u svojoj avliji. Zvanično, ne zna se ni ko je to učinio, ni zašto. Edin Arnautović je, zajedno sa Nedžadom Kurtovićem i njegovom ženom Edinom, ubijen na obali Drine, kod Balatuna.

Smrt na prisilnom radu

Mnogo je Janjaraca poginulo na Majevici, gdje su, kao robovi, odvedeni da kopaju rovove i rade druge teške poslove za Srbe. Među njima i Mujo i Jusuf Spahić, pa Faruk i Mehmed Huremović, Šaban Ćelahmetović, zvani Sakib i njegov sin Mehmed, Asim Potoković, Muhamed i Mehmed Salkanović, Nedžad Korajčević…Braća Šerifović, Suljo i Šerif, natjerani su da uđu u minsko polje. Suljo je izgubio obje noge, Šerif jednu. Stotine ljudi iz Janje je prošlo kroz pakao prinudnog rada, skoro hiljadu njih je odvedeno u logor Batković. Zaklani su Milkići, Izo i Suada, ubijena stara Đulza Durgutović, ubijen je Adil Vrabac…U Janji su 1994, nestali Alija Durgutović i njen sin Asim, a do danas nisu pronađeni.
Na spisku žrtava u Janji su i Fahret Arnautović, Zakira Begić-Hrustampašić, Fadil Durgutović, Alija Đezić, Jusuf Gruhonjić, Izet Hadžić, Nedžib Halilović, Esad Hrustampašić, Fata Hrustampašić-Prosičanović, Dževad Jašarević, Mujo Karjašević, Uzeir Mujkanović, Zumreta Salaharević-Alihodžić, stradali 1992. godine. Tu su i Halid Godušević, Zahir Krdžić, Mujo Spahić, pa Ismet Arnautović, Fahrudin Burić, Alija i Rašid Dedić, Bajro i Senad Karjašević, Smajo Konaković, Jakub Mehanović, Džemil Mehmedović, Jusuf Spahić. U posljednjoj godini rata poginuli su, kao civilne žrtve, Fahrudin Halilović, Adil Hasanović, Mustafa Mehić, Safet Mehmedović, Muhamed Nasufović, Fadil Osmanović, Pašaga Velagić. O njihovoj smrti svjedoči i spomenik civilnim žrtvama rata Janje u dvorištu Atik čaršijske džamije.

Logor Batković

Logor u selu Batković, nadomak Bijeljine, otvoren je na samom početku agresije na BiH, po nalogu JNA, što, samo po sebi, govori o tome da su zločinački planovi napravljeni davno prije toga. Prema procjenama, svakodnevno je u logoru bilo oko 1.600-1.800 ljudi, a prema podacima Crvenog krsta, do polovine 1993. godine njih 2.066 prošlo je kroz torture i prisilni rad. Izvještaji Centra za istraživanje ratnih zločina iz Zenice kažu da ovom evidencijom nisu obuhvaćeni stari ljudi, djeca i pretučeni logoraši, koji su sklanjani prije svake posjete Crvenog krsta. U logor su dovođeni uglavnom civili, koji su svakodnevno prolazili kroz najstrašnije torture.
U presudi Međunarodnog suda pravde u Hagu, po tužbi BiH protiv Srbije i Crne Gore za genocid, napisano je i ovo: „Sud je utvrdio da je dokazano da su izvršena masovna ubistva, silovanja, protjerivanja i drugi zločini u Sarajevu, Zvorniku, Prijedoru i Brčkom, te u logorima Sušica, KPD Foča, Batković, Kozarac i Hambarine, Omarska, Keraterm, Trnopolje, Manjača i Luka u Brčkom“.
Samo u julu i avgustu ‘92 od torture i nedostatka lijekova umrlo je 17 logoraša u Batkoviću, a tokom 1993. godine dvadesetak logoraša nastradalo je prilikom prinudnog rada na ratnim linijama. Očevici tvrde da su ubijeni s leđa dok su kopali rovove. U samom logoru, mrtve su iznosili pred hangare, među postrojene logoraše, a zatim ih, prema tvrdnjama očevidaca negdje odnosili. Ni do danas se ne zna gdje su sahranjeni uprkos naporima Instituta za nestale BiH.
Smatra se da je oko 80 logoraša izgubilo život u samom logoru ili na ratnim linijama gdje su odvođeni na prisilni rad, ali je tačnu evidenciju, za sada, teško ažurirati. Zna se da je u Vanekovom mlinu, ratnom vojnom zatvoru, posljednji put viđen Avdo Palić. Zabilježena je i stravična priča o ubistvu dvojice logoraša, koje su ispred Vanekovog mlina zaklali pijani srpski vojnici, početkom februara 1993. godine. Glavu jednog od njih, Fuada Islamagića iz Ključa, odsjekli su, iznijeli je na cestu i njome, kao loptom, igrali fudbal, usred dana, pred prolaznicima, od kojih je jednom pozlilo.

Ubijeni članovi porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić

U noći 24. na 25. septembar 1992. godine iz četiri kuće u bijeljinskom naselju Bukreš izvedeno je 22 ljudi iz porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić. Među njima je bilo sedmoro djece, te osam žena, od kojih četiri starije od 60 godina. Odvedeni su na obalu Drine u semberskom selu Balatun, gdje su ubijeni rafalima iz vatrenog oružja, a njihova tijela bačena su u rijeku. Zahvaljujući svjedocima, za zločin se odmah saznalo, a godinama kasnije njihovi posmrtni postaci, pod NN oznakama, pronađeni su na grobljima u Šapcu i Sremskoj Mitrovici. Nakon identifikacije i DNK analize, u mezarju Lipić-Selimovići u Bijeljini do sada je sahranjeno 18 posmrtnih ostataka, a četvoro se još uvijek vodi kao nestalo.
Ubijeni su Sarajlići: Admir i Alma (6 i 10 godina), njihova majka Amira (1955) i otac Osman (1956), njegov mlađi brat Senad (1967), njihov otac Izo (1931) i majka Rašida (1920), zatim Derviša (1956), Muharem (1952), njihova kćerka Selma (12 godina) i sin Zekerijah (1976). Ubijena je i Zurijeta Sarajlić (1934) i njena sestra Najla Džafić (1931). Ubijeni su Sejmenovići: Jusuf (1949), njegova žena Izeta (1951) i djeca Edina (1973) i Edin (1079). Ubijeni su Malagići: Rašid (1947), njegova majka Haša (1926), žena Amira (1953) i djeca Elvir (1972) i Almir (1974).
Nezvanično, ubili su ih pripadnici Specijalne jedinice MUP-a RS, pod nadzorom lokalne policije i tadašnje Državne bezbjednosti. Zvanično, slučaj je negdje u ladicama Tužilaštva BiH i ostaje nejasno zašto do danas nije podignuta optužnica.

Zločin uoči Dejtona

Kada je 11. septembra 1995. rođak porodice Hamzić došao poslom pred njihovu kuću na periferiji Bijeljine, na izlazu prema selu Velika Obarska, i pozvao ih, niko se nije javio. Ušao je u kuću i imao što vidjeti. Oko stola za kojim su večerali ležali su Ajša Hamzić (1930), Razija Hamzić (1933), Ćamka (1927) i Hamdija Hamzić (1928) i mladi Isak Mešić zvani Elvir (1971). Svi s metkom u potiljku. Iako u nalazu obdukcije jasno piše da sva tijela imaju prostrijelnu ranu glave, taj nalaz nikad nije postao razlog bijeljinskom tužilaštvu da pokrene bilo kakvu istragu. Naprotiv, neki od članova šire porodice, svjedoka krvave prostorije u kojoj su ubijeni pronađeni, tih dana su teško premlaćeni i zaplašeni. Članovi šire porodice nikad nisu uspjeli pokrenuti istragu o ovom zločinu.

Tragedija porodice Avdić

Do sada zvanično jedini procesuirani ratni zločin u Bijeljini je zločin nad članovima porodice Avdić. Četvorica zločinaca iz Srbije i jedan iz Semberije, 14. juna ˙92, pred očima članova porodice ubili su čuvenog bijeljinskog trgovca Ramu Avdića, a potom silovali njegove kćerku i snahu i, nakon pljačke Ramine kuće, odveli ih sa sobom. Ostavili su ih na izlazu iz Bijeljine prema Brčkom. Zahvaljujući Srbima, prijateljima porodice Avdić, nesretne žene su zbrinute, a zločin prijavljen. Tek dugo nakon rata, zahvaljujući upornosti članova ove porodice, zločin je procesuiran, a petorica zločinaca dobili su zaslužene kazne.

“Bijeljinac Hurem Avdić, koji živi u Beču, te njegove majka i sestra svjedočili su nedavno putem video-linka o ratnom zločinu u Bijeljini. Video link je obavljen u Javnom okružnom tužilaštvu u gradu Korneuburg pored Beča (Landesgericht Korneuburg), a na zahtjev Višeg suda u Beogradu, Odjeljenje za ratne zločine, u procesu pružanja pravne pomoći preko austrijskog Ministarstva pravde.

Svjedoci su izjave dali u sudskom procesu Miodragu Živkoviću, koji je dugo bio u bjekstvu, a uhvaćen je prošle godine. Živković je ukupno peti optuženi za ubistvo Huremovog oca Rame Avdića, 14. juna 1992. i silovanje Raminih kćerke i snahe. Presuda Živkoviću očekivala se u martu ove godine, ali je sudski proces produžen još jednim ročištem zakazanim za 9. april 2015.

“Nismo se dugo zadržavali. Prihvaćeno je ono što smo predložili, a to je da se koriste naše izjave date u sudskim procesima ranije optuženim i osuđenim. Ostali smo pri onome što smo rekli u oktobru 2011. pred sudom u Beogradu. Najbitnije je da kazna stigne zločince. Izuzetno smo zadovoljni odnosom austrijskog i srbijanskog pravosuđa,“ kazao je Hurem Avdić za Dnevni avaz.

Da podsjetimo Draganu Joviću, koji je 14. juna 1992. ubio bijeljinskog trgovca Ramu Avdića, pravosnažnom presudom u martu 2013. godine prvostepena kazna je povećana sa 15 na 20 godina zatvora.

Njegovim saučesnicima u ubistvu i silovanju dvije žene i bestijalnom iživljavanju i pljački, Zoranu Đurđeviću, povrđena je kazna od 13 godina zatvora, a Alenu Ristiću kazna je smanjena sa 12 na 10 godina zatvora. Njih trojica, kao i Miodrag Živković, koji je dugo bio u bjekstvu, državljani su Srbije, a u rat u Bosni i Hercegovini došli su kao dobrovoljci Šešeljevih radikala.

Za isti zločin u Okružnom sudu u Bijeljini u januaru 2012. godine na devet godina zatvora osuđen je Danilo Spasojević iz sela Hase pored Bijeljine, ali je Vrhovni sud RS krajem oktobra iste godine kaznu smanjio na pet godina zatvora. Spasojević je nakon pijanke u kafani zločince doveo u kuću Avdića.

Ovo su ujedno jedine presude za ratne zločine na području Bijeljine. Da podsjetimo, Zoran Đurđević je u februaru 2013. u Beogradu osuđen na 20 godina zatvora u procesu “Siminim četnicima” za zločine nad civilima u zvorničkim selima.”

Članovi porodice Isić iz Teslića, ubijeni u Bijeljini

Još tokom rata u Bijeljini suđeno je jednoj grupi zločinaca, ali samo za razbojništvo, ne i za ratne zločine koje su, prema vlastitom priznanju zabilježenom u nama dostupnoj dokumentaciji, počinili tokom rata. Prenosimo tekst novinara i publiciste Jusufa Trbića, zasnovan na navodima iz presude ovoj grupi monstruma.
„Prošlo je dvadeset godina od još jednog strašnog zločina u Bijeljini, najvećeg nakon ubistva porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić. To je ubistvo šest članova porodice Isić, među kojima je bilo i dvoje djece – od dvije i četiri godine. O ovom zločinu se sve zna, jer je to jedini slučaj kad je ubicama suđeno u toku rata. Ali, da pođemo redom.
Polovinom aprila 1995. godine izrečena je presuda grupi ubica za stravične zločine nad Bošnjacima. A povod da im se sudi bio je banalan: nakon niza ubistava, članovi ove grupe su opljačkali kuću Steve Jankovića u Suhom Polju, pa si ih uhvatili. Optuženi su bili: Branko Đurić Grbo, rodom iz Bosanskog Broda, Zoran Pantić Pinc rođen u Odžaku, Željko Lakić iz semberskog sela Međaši (tu i danas živi), Vukašin Karolić Vule iz Martinaca, Rade Novaković Papagaj iz Ljeskovca kod Bijeljine, Zoran Tešanović Zoka iz Međaša, Vlajko Mihajlović iz Velike Obarske, Zoran Jović iz Srednjih Zagona, Radovan Mitrović iz Međaša, Milorad Simanić, koji je takođe živio u Međašima, i drugi. U istrazi su okrivljeni priznali i zločine pred kojima pamet staje.
U januaru 1993. godine ubili su Nedžada Kurtovića ( 1969.), njegovu trudnu ženu Edinu (1970) i Edina Arnautovića ( 1975.) , kojima su obećali da će ih prebaciti preko Drine. Slučajno je ostao živ Edinov brat Enver, koji je, dok su čekali da ih povedu prema vodi, izašao iz kombija. Ostalo troje su poveli Željko Lakić i Branko Đurić Grbo, u pratnji Mitrovića i Simanića, a Đurić ih je pobio pucajući iz automatske puške.
Šta su radili do septembra, ne zna se, ali se zna kako su tada likvidirali cijelu porodicu Isić. Oni su stigli iz Teslića, jer im je Rahman Isić poslao papire da idu u Njemačku. U grupi su bili: Rahmanova supruga Belkisa (1970.), njegova djeca Kemal (dvije) i Kemala (četiri godine), Rahmanova majka Devla (1949.) i osamnaestogodišnji brat Mirsad i njegova šesnaestogodišnja supruga Nermina. Isići su se uredno javili Crvenom krstu, pa policijskoj agenciji za deportacije «Evropa», a oni su ih smjestili u hotel, dok ne dođe vrijeme da idu. Sreo ih je Zoran Tešanović, i kad je čuo da hoće da idu, ponudio im je da ih njegova grupa prebaci preko Drine. Dalje je sve išlo uobičajenim tokom. Odvezli su ih Lakićevim kamionetom u blizinu njegove vikendice na obali Drine u Balatunu i najprije ih opljačkali do gole kože. A onda je Đurić pucao iz automata u jednu ženu. Kad je mlađe dijete počelo plakati, on ga je uzeo ispred sebe i pucao mu u potiljak. Iz blizine, hladnokrvno. Onda je pušku dao Pantiću, koji je ubio Mirsada i njegovu suprugu, pa se vratio po drugo dijete i ubio ga pucnjem u potiljak, dok je Lakić držao žrtve da ne pobjegnu. Nakon svega, tijela su pobacali u vodu, a onda otišli u Pantićev stan da podijele novac.
Sljedeće njihove žrtve (za koje se zna) bili su stari Bijeljinci Jusuf i Subhija Hodžić. Ubijeni su, jer su Zoran Jović i Vlajko Mihajlović željeli da uzmu njihov stan. Ponudili su 300 maraka za taj posao Đuriću i Karoliću, a oni su to prihvatili. Po svjedočenju Vukadina Karolića, kad je Đurić ubio Jusufa, a Karolić doveo Subhiju da i nju ubije, ona im je mirno rekla: „Djeco, nek vam je na čast“. Na kraju se naknada za ova ubistva svela na 200 maraka. Sto maraka po glavi. Ubicama je i to bilo dovoljno.
Sljedeći na redu za ubijanje bili su Sajtovići – Refik i Sabiha, i njihova 7-godišnja kćerka Amra. Branko Đurić je predložio da ih pobiju, da bi on uzeo njihovu kuću. Kad su ih doveli na obalu Drine, Sajtovići su im dali sve što imaju, a Sabiha im je dala i ključ od kuće i rekla im da ima još 200 maraka na bojleru. I molila ih da joj bar dijete poštede. Uzalud. Đurić i Lakić su najprije izveli iz auta Refika, doveli ga do vode i oborili na zemlju, a Đurić mu je ispalio metak u potiljak. Leš su bacili u Drinu, pa se vratili po Sabihu i malu Amru, koje su sve to gledale iz auta. Đurić je i Sabihi pucao u potiljak, a Amri u leđa. Pa su i njihove leševe bacili u vodu, a onda se vratili u kuću, da pokupe što se može naći. Svratili su i do novopečenih komšija Zlatana i Milene Tomić i ispričali im šta su uradili, pa su i Tomići otišli u kuću Sajtovića, i uzeli više stvari. Valjda su mislili: šteta da propadnu.
To je ono što su sami priznali. Šta su još učinili – ne zna se. Ostala je sumnja da su počinili još neke zločine, među njima i ubistvo Ćehajića u centru Bijeljine. Ali, to sud nije ni ispitivao. Osuđeni su na najblaže kazne, ispod zakonskog minimuma, jer su imali olakšavajuće okolnosti. Svi su bili mladi, oko 20 godina, bili su u lošem materijalnom stanju, a presudna olakšavajuća okolnost je bila to što su svi bili – pripadnici Vojske Republike Srpske.
Nije pomenuto najvažnije, ono što ih je, zapravo, opravdavalo. Sve žrtve su bile Bošnjaci. Ali, to se valjda podrazumijevalo. Niko od njih nije odslužio kaznu do kraja. Zoran Pantić Pinc je, ubrzo nakon presude, pušten iz zatvora da prošeta sa sestrom koja je došla iz Švajcarske da ga vidi. I nikad se više nije pojavio. Branko Đurić Grbo je prebačen u Srbiju, gdje je nastavio da se bavi kriminalom. Željko Lakić živi mirno u Međašima. I svi ostali su danas pošteni i poštovani građani. Prašina pada na te strašne zločine, na krv nevinih, na dječije suze. Ali, koga to danas interesuje u državi koja ne zna za sebe, i u entitetu koji je i nastao na krvi, suzama i kostima nevinih i u kojem se najveći ratni zločinci slave kao heroji?“

Izvor: MIZ Preporod Bijeljina